Naša baza razgovora otvara niz zanimljivih književnih, osobnih i društvenih tema o kojima bi se mogli napisati brojni članci i knjige (nadajmo se i da hoće). Ovom prigodom izdvojit ćemo trend koji ukazuje da, suprotno stereotipu da je čitanje beletristike tek prigoda za opuštanje i eskapizam, ljudi zapravo pomoću književnosti promišljaju aktualne, nimalo lake teme. Budući da se provođenje intervjua poklopilo s tijekom rata u Ukrajini, mogli smo primijetiti kako naši sugovornici znaju vezati svoja čitateljska iskustva uz temu trenutnog rata i stanja u Ukrajini, a da to razmišljanje znaju širiti na slične teme i sjećanja. Izdvojili smo nekoliko primjera.
Ispitanica 104 tako navodi da su u čitateljskom klubu čitali Černobilsku molitvu Svjetlane Aleksijevič i primjećuje: „Nažalost, budućnost iz knjige nas je sustigla vrlo brzo, barem njena prijetnja. Mi smo na druženju konstatirale kako čitamo knjigu koja postaje izuzetno aktualna, ne dao Bog. Onaj trenutak iz knjige, 25. ili 26. veljače kad su rekli da su zauzeli Černobil, meni je bio užasna spoznaja. Bilo je lako projicirati to iz knjige na budućnost.”
Ispitanik 132 čitao je roman Kad sam bio hodža bosanskog autora Damira Ovčine, „odličnu, strašnu knjigu o srpskim snajperistima koji su sa židovskog groblja na Grbavici gađali civile Sarajeva.” Ispitanik pritom primjećuje sličnost lokalne ratne priče sa „strašnim” ratnim stanjem u Ukrajini. Čitanje o teškoj prošlosti u sadašnjem kontekstu vodi osjećaju nemoći: „Ne mogu shvatiti da se tako ubija. Koliko će to trajati? Što ja mogu, što vi možete tu učiniti? Ništa… Dragi moj, ja jesam optimist, ali kad neke knjige pročitam, vidim da ta civilizacija u kojoj živimo ne vodi dobrom, pored sve izvrsne tehnologije.”
Ispitanik 275 pamti snažne detalje Tolstojeva klasika Rat i mir, motive „koje ne želiš pamtiti, ali ne možeš ih se osloboditi” i koji vode apsolutnoj osudi rata. Tolstojev roman naveo ga je da zamisli „budućnost bez rata, bez zla koje prati. Unatoč svemu, ja sam ostao optimist. Vjerujem da će ljudi ipak prevladati, da će mir prevladati, makar se isto pitam što s tolikim oružjem ako je mir. I Tolstoj se pita u jednom dijelu, on kaže: ako je mir, oružje će eksplodirati. Takav je slučaj i danas, oružje se mora prodati, a Ukrajina je žrtva te trgovine.”
Naposljetku, ispitanica 294 posegnula je za istim Tolstojevim romanom početkom 1990-ih kako bi shvatila tadašnju ratnu realnost, no djelo joj nije pružilo odgovore kakve je očekivala. „Roman prati Napoleonov napad na Rusiju, ali ustvari je riječ o obiteljskim odnosima, to je zapravo ljubić na kraju balade. (…) Išla sam vidjeti kako se rat doživljavao nekad. I ti shvatiš, a to se na kraju i kod nas pokazalo, da živiš u maloj čahuri. Veliki su ratovi, padaju granate, ali ti pamtiš kako si sa susjedovom djecom u skloništu igrao ‘Čovječe ne ljuti se’ da ih zabaviš. Tolstoj je i tu pokazao da svo to ratovanje samo dotiče jednu obitelj.”
Razna djela otvaraju razne perspektive, a unatoč težini teme i strašnim pričama, svi ovi ispitanici izdvajaju navedene knjige kao izuzetna, pozitivna i formativna djela. Radi li se o šire prisutnom fenomenu? I koliko (anti)ratna djela doista utječu na stavove, razmišljanja i osjećaje čitatelja? Nadajmo se da ćemo više saznati i kroz ovaj projekt.
English 
Croatian